Te u zagrebu filozofski fakultet

Odnos filozofije prema molitvi, u: Obnovljeni život 5 (1989) 424-434. 11Još i danas u tzv. "sekulariziranim životnim okolnostima" na bilo koji način živi interes za religiju i religiozno iskustvo. Upravo na pozadini ove činjenice autor ne govori o odnosu filozofije prema religiji (taj mu se odnos čini evidentnim!), već samo prema jednom od religioznih izražaja, molitvi. Činjenica da čovjek moli u bilo kojoj formi postaje dovoljnim razlogom da i filozof pođe tragom pitanja: što je molitva? Otvorimo li u potrazi za odgovorom na postavljeno pitanje, primjećuje autor, bilo koji riječnik filozofskih pojmova u nadi da ćemo pronaći pojam "molitva" ne trebamo ostati iznenađeni. O molitvi nećemo pronaci ništa. Molitva, naime, kao takva nije filozofski pojam. Sve to ipak ne znači da se mnogi filozofi nisu dotakli problematike molitve, čak i apela na njeno prakticiranje. Kada je Münsterski filozof P. Wust ležao na samrtnoj postelji sastavio je oproštajno pismo svojim studentima koje glasi: "Ako biste me pitali prije nego odem, definitivno odem, nemam li možda kakav čarobni ključ koji bi mogao otvoriti posljednja vrata mudrosti života tada bih vam odgovorio: dakako. Taj čarobni ključ nije refleksija, kako biste sigurno od jednog filozofa možda i očekivali, već molitva." Refleksiji je ovaj prerano preminuli i nedovoljno zapaženi filozof egzistencije suprotstavio devociju, humilitas duha, tvrdeći da čovjek postaje više čovjek, što više uranja u molitvu. Držao je da se velike stvari života otkrivaju samo onima koji mole. Ovo je posljednje primjetio nitko drugi do Auguste Comte, za koga je molitva značila više od temeljne funkcije čovjekove naravi. Autor u članku pokazuje kako se prema molitvi odnose neki od filozofa – od Platona do Wittgensteina.